Naša učenica, Hana Šunje, učestvovala je na Konkursu za literarni rad kojeg su povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine raspisali Pedagoški zavod i IC Štamparija Mostar na temu " Bez korijena ne raste trava, bez domovine čovjek ne živi". 

Ovo je Hanin poklon našoj domovini.

- Ne ostavljaj me - prošaputa tiho Bosna.

- Ako odeš, odnijet ćeš sa sobom moju ljepotu. Ako me zauvijek napustiš, uvenut ću kao ruža na hladnom jesenjem danu.

Gledam je i razmišljam. Kako da ostanem s tobom? Drugi mi nude i bolje i više. Kako da svoju budućnost provedem ovdje, a sama po sebi je neizvjesna? Kako da ostvarim želje, htijenja i maštanja? Kako da moji snovi postanu stvarnost?

Igra sudbine ili tek puka slučajnost, toga dana sjedeći na klupi u parku ugledah grupu turista u obilasku moga grada. Predvodila ih je sredovječna žena, vodič, koja je zvonkim glasom i savršenom mimikom nastojala održati pažnju grupe. Govorila je o mom gradu, mojoj zemlji, njenom postanku, nesvakidašnjim ljepotama. U trenutku postadoh omađijana, a neka nevidljiva ruka me povede prostorima o kojima govori.

Vidjeh visoke planinske vrhove u Bosni o kojima ona priča i sad mi se učiniše i viši i gordiji i ponosniji. Začuh huk rijeka bosanskih dok usijecaju korita, a zlaćana voda svjetluca pod zrakama sunca. Vidjeh prostrane doline, šarene kao ćilimi, a te doline nekad su bile svjedoci teških životnih i historijskih razdoblja kroz koja je prolazila moja zemlja. Bila su to poprišta sukoba, mjesta velikih mejdana, mjesta susreta velikih sila, velikih generala, kraljeva i careva.

Pred mojim okom otvoriše se slike bosanskih šljivika i hercegovačkih vinograda, modrih i raskošnih, okupanih prvom jutarnjom rosom. I začuh pjesmu kosaca dok valjaju teške otkose trave na podnevnoj žegi. Potom negdje u daljini začuh zvuk sevdalinke, bosanske tradicionalne pjesme, a ko će njenu ljepotu prenijeti uhu onih koji je ne osjećaju? Ko će tu jedinstvenu melodiju i prizvuk prošlih vremena dočarati strancu?

Sjetim se i davnih predanja o mojoj zemlji. O zmajevima i aždahama. O vilama koje žive u podnožju planina, a svoja lijepa lica umivaju u gorskim jezerima. One imaju moć da zalutalog putnika zanesu svojom ljepotom i uvedu u tajanstveni svijet bez povratka.

Da li one daruju ljepotu Bosni ili su samo njene zaštitnice od pogleda i uroka nečasnih ljudi? Ali, ko će onome ko ne živi ovdje dočarati ljepotu tih mitskih bića, znanih samo nama Bošnjacima?

Iz mojih razmišljanja trgnu me zvuk sirene sa gradske ulice. Predugo sjedim ovdje. Turisti i gospođa vodič već su odavno napustili park i krenuli na neku drugu destinaciju.

O, neću te ostaviti Bosno, najljepša djevojko mirisne kose. Neću te ostaviti, majko, jer udahnula si mi život, moji prvi koraci bili su na njedrima tvojim.

O, ne idem ja nigdje. Kako ću kad mi je korijen ovdje, a mogu li rasti, listati i napajati se životnim sokovima bez njega? Kako ću zatvoriti vrata i preći granice, a sve moje najmilije je ovdje? Moje djetinjstvo, moje uspomene,  prošlost.

O, domovino jedina, ostat ću ovdje. Daleko od tvojih njedara ja sam prolaznik,   neznanac, stranac i sebi i drugima.  Daleko od tebe ja ne postojim.

Nećeš uvenuti Bosno, najljepša ružo u šarenom đulistanu. Hranit ću te svojom ljubavlju, zalijevati vodom od koje ćeš rasti do neba.

Ne brini, jedina moja, za mene si izvor mog postanka. Mjesto mog porijekla.  Moja prošlost i budućnost.

-Ti si moje dijete, moj izdanak - prošaputa Bosna.

- Ljuljala sam te u svom krilu, grlila te srcem i dušom, hranila te svojom ljubavlju.

Blagi šapat pretvorio se u najveći huk rijeke, silnu jeku planinskih klanaca. Taj huk, eho ponosa i prkosa, bio je potvrda moje odluke i glas koji će zauvijek odzvanjati u mojoj svijesti, mom srcu i duši.

                                                                               Mentor: Tanja Avdić, prof.