U četvrtak, 7.11.2019. godine u posjetu su nam došli prijatelji iz istanbulske bratske škole „T.C. MİLLÎ EĞİTİM BAKANLIĞI İSTANBUL/KARTAL - Kartal İMKB Mesleki ve Teknik Anadolu Lisesi” i(http://kartalimkb.meb.k12.tr/meb_iys_dosyalar/34/14/951331/idari_personel/yasin-rmak_758083.html?CHK=47d314bb7cd69a7ae35a88ba3083df99) i „Tolga Çınar Mesleki ve Teknik Kız Anadolu Lisesi”.

Profesori Mithad Mujan, Nihad Granulo i Haris Devedžić dočekali su naše goste u Sarajevu, a ostali profesori i direktor u Studentskom hotelu gdje su gosti bili smješteni naredna 4 dana.

Delegaciju iz Istanbula su sačinjavali: Yasin Irmak, direktor bratske škole, šest nastavnica i Mehmet Tok, direktor prijateljske škole „Tolga Çınar Mesleki ve Teknik Kız Anadolu Lisesi”.

Mostar je bio i ostao poznat po svojim mostovima. Mi gradimo most koji premošćuje ogromnu razdaljinu i spaja dva grada, gradimo most među ljudima, most prijateljstva. Most koji spaja našu školu ne s jednom, nego s dvije istanbulske škole. Ovo su koraci ka ostvarenju, nadamo se, kvalitetne i dugotrajne saradnje među našim bratskim školama.

Prva, inicijalna posjeta Bosni i Hercegovini započela je svečanošću u našoj školi, gdje su goste iz Turske srdačno dočekali svi uposlenici, kao i đaci Srednje medicinske škole Mostar.

Kako bi se naši gosti osjećali što prijatnije, prof. Tanja Avdić i Mithad Mujan pripremili su prigodan kulturno – umjetnički program.

Izraze dobrodošlice i radost zbog ponovnog susreta s našim prijateljima iz Turske uputio je direktor naše škole, gosp. Alija Muhibić, kao i direktori bratskih škola. Direktor se zahvalio gostima na gostoprimstvu u Istanbulu, ali i na njihovom dolasku u naš grad, te profesorima i učenicima koji su nesebično učestvovali u organizaciji dočeka.

Zahvalnost je tom prilikom ukazala i gđa. Enisa Gološ, predstavnica Pedagoškog zavoda, te ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta, gosp. Rašid Hadžović.

Ministar Hadžović je izrazio zadovoljstvo povodom potpisivanja sporazuma između Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta HNK i Republike Turske prije nekoliko godina, putem kojeg se uspješno ostvaruju upravo ovakve posjete učenika i nastavnika. Ministar je na tečnom turskom jeziku poželio gostima ugodne dane u Bosni i Hercegovini.

U izvedbi našeg hora i solista Anide Mehremić i Armina Kelecije, u pratnji prof. Mujana, uživali smo u prelijepim interpretacijama pjesama: „Anadolka“, “S one strane Plive” i “Mostarska”.

Jedna od najpoznatijih turskih ljubavnih pjesama, „Mona Roza“, koju neki prepoznaju kao „tursku ljubavnu himnu“, ispjevana je Bošnjakinji Muazzez Akkayi, kćerki doseljenika iz Bosne u Tursku. Mladi pjesnik Sezai Karakoč nekad je čeznuo za samo jednim pogledom kćerke bosanskog muhadžira, koja nije ni znala da postoji pjesnik iz siromašne porodice koji je „voli više od svega“.

Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu Karakoč je izrazio svoj protest obustavljajući književno djelovanje, što je obrazložio riječima da „nije vrijeme za književnost dok u srcu Evrope ubijaju nevine ljude“.

Prelijepe stihove ove pjesme slušali smo u interpretaciji Samre Tucaković i Anisa Nožića. Muzička pratmja na gitari – Adna Karađuz.

Prekrasan performans „Moja Bosna i Hercegovina, moje naslijeđe!“ izveli su: Sarah Sarić, Anis Nožić, Alda Tucaković, Ajla Kazazić i Medina Brajević.

Nakon kulturno - umjetničkog dijela manifestacije uslijedila je dodjela nagrade našoj učenici Aldi Tucaković. S ponosom ističemo da je u organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Alda Tucaković proglašena najboljom učenicom svih tehničkih srednjih škola u HNK-u za školsku 2018/2019. godinu, a naša škola je pohvaljena za prepoznavanje, poticanje i usmjeravanje talentiranih učenika ka putevima utemeljenim na znanju.

Ovo nije samo priznanje za odličan uspjeh, već i za angažman u vannastavnim aktivnostima, društveno-volonterskom radu, za odnos prema zajednici i senzibilitet prema ranjivim kategorijama društva.

Nakon manifestacije, gosti su obišli našu školu i s radošću pogledali galeriju radova naših talentovanih umjetnica, Sarah Sarić i Anide Mehremić.

Ugodno druženje s našim gostima i đacima nastavili smo u zbornici i našoj divanhani, “bosanskoj sobi”. Trudili smo se pokazati i približiti lijepe običaje i tradiciju gostoprimstva koja nam je svojstvena. Pite, povrće, pogače, salate, brojne vrste mesa napravljene na bezbroj načina, dolme, hurmašice, baklave, torte…samo su neka od jela koja su se našla na bogatoj trpezi naših vrijednih profesorica.

Večer smo proveli u Yunus Emre Institutu gdje su nas i naše prijatelje srdačno dočekali gosp. Billur i gđa. Selma.

U subotu, 9.11.2019. godine planiran je obilazak kulturno – historijskih znamenitosti Mostara, obilazak koji ni obilne padavine nisu promijenile. Na najtužniji dan u historiji Mostara posjetili smo Stari most. Uz zvuke sirene za opću opasnost, skokom bez aplauza te spuštanjem ljiljana u Neretvu, obilježena je 26. godišnjica rušenja Starog mosta u Mostaru. S građanima Mostara istinski su suosjećali i prijatelji naše škole.

Obišli smo užu jezgru Starog grada, Muzej „Stari most“, MUM Interpretacijski centar i Muzej žrtava rata i genocida. Obišli smo i Šehitluke te učenjem Fatihe odali počast poginulima borcima u odbrani Mostara i Hercegovine. Nakon vrlo emotivnog dana, večer smo proveli u Blagaju, u Tekiji i divanhani, družeći se i razmjenjujući iskustva.

Nedjelju smo s našim prijateljima proveli na jugu, u Stocu i Počitelju, obišavši njihove kulturno – historijske znamenitosti. Prijatelji iz bratskih škola tokom tri dana druženja pohađali su nekoliko časova iz historije, književnosti i bosanskoga jezika, međutim, najbolji čas nedvojbeno je održao gosp. Fahrudin Rizvanbegović u stolačkom kompleksu Begovina. Ugodno nas dočekavši, gosp. Rizvanbegović nam je pričao o prošlosti Turske, Bosne i Hercegovine, Stoca, Mostara, o neraskidivoj vezi bratskih država koje veže zajednička, bogata prošlost, ali i sadašnjost.

Posjeta predstavnika bratske istanbulske škole trajala je do ponedjeljka, 10.11.2019. godine. Zadnje jutro u Bosni i Hercegovini naši gosti su proveli šetajući sarajevskom Baščaršijom.

U organizaciji i realizaciji posjete doprinos su dali svi profesori naše škole, a posebno: Haris Devedžić, Lejla Juklo, Mithad Mujan, Amna Sefo, Sabina Dumpor, Tanja Avdić, Senada Šahić...

Vjerujemo da su sa sobom ponijeli najljepše utiske iz naše zemlje, ali i osjećanje iskrene, neraskidive povezanosti.

Potrudit ćemo se da se naša saradnja i u budućnosti nastavi, da izrodi brojnim međunarodnim projektima, da naši poslovno - prijateljski odnosi još više ojačaju u vremenu koje je pred nama.

Kako su ovu posjetu doživjeli naši prijatelji, najbolje objašnjavaju riječi gosp. Mehmeta Tok:

MOJA BOSNA

Prilikom svake posjete, dok avion prilikom slijetanja prolazi pored brda, i vidjevši ravnice poput palača na pamet mi pada izreka Fatiha Sultana Mehmeda koji je prolazeći nesređenim putevima sarajevskih brda, vidjevši prvi put tu lijepu kotlinu rekao: „Ravnica poput palače.“ Od rata umorno Sarajevo. Možda ljuto, možda slomljeno. Ovaj gazijski grad, sa zidovima protkanim rupama i uništenim kućama. Unutar zelenila, s minareta koji se protežu nebu: „Ja sam musliman“ dovikuju. Opet, u zelenilu bijeli nišani u nizu poput bisera, uspravno stojeći i „Šehid sam“ vičući našim junacima šehidima. „I ne recite za poginule na Allahovom putu da su mrtvi. Oni su živi.“ Ovim riječima, čineći tespih Allahu, ova zemlja je našom krvlju obojena i emanetom naših svetih što nas savjetuju, i tuga za jedan stepen naraste dok se ne vide ti lijepi sarajevski ljudi.

Naša braća Haris, Mithad i Nihad nas s osmijesima dočekaše na aerodromu. Čine da zaboravimo na našu sjetu i polahko krećemo na put za Mostar. Napuštamo Bosnu i krećemo se ka Hercegovini. Praveći pauzu u Konjicu, popivši kahvu, poput rijeke Neretve tečemo putem ka Mostaru. Uposlenici i profesori Srednje medicinske škole nas dočekuju. Njihova nasmijana lica, iskrenost i razgovor čine da naš umor od puta nestane.

8.11.2019. u petak sa našim bratom Harisom obilazimo Mostar. Nakon toga, odlazimo u prostranu džamiju van Mostara gdje stajemo rame uz rame u safove zajedno za našom braćom Bošnjacima. A zatim smo u Srednjoj medicinskoj školi. Učenici i profesori nas dočekuju sa zastavama Turske i Bosne i Hercegovine. Izgled profesora je izvanredan. Bijele odore im toliko lijepo pristaju. Tako obučeni kazuju: „Mi smo profesori, okolini dajemo svjetlost i mlade inteligencije oživljavamo“. Posebno spremljeni program, održani govori i divne izvedbe pjesama nas oduševljavaju. Profesorice Lejla i Amna su sa učenicima, na ulazu u školu, spremile mali kutak koji predstavlja kulturu Bosne i Hercegovine i Turske. Kutak je izgledao poput nekog malog muzeja. Fatihova koncesija predstavljena Bošnjacima i njene tolerantne rečenice koje sačinjavaju njegov ferman napisane na bosanskom i turskom jeziku okačene su u školi uz pomoć profesorica Amne i Lejle. I za to smo im neizmjerno zahvalni. Hvala i našem bratu Mithatu, nastavniku tjelesnog i zdravstvenog odgoja u školi koji je uprkos svom poslu, uvijek trčao s nama šta god da je trebalo. Kao da je profesor muzičkog ili kao da je domar, moguće ga je vidjeti svugdje. Nakon programa, profesori su nas ugostili u zbornici gdje su nas ponudili različitim jelima koja su sami spremili. Vidjevši sva ova jela spremljena od strane profesora na um mi pada kako ovi ljudi posjeduju karakteristike koje je posjedovao Hz.Ibrahim, a to su gostoprimstvo i velikodušnost. Tako je Hazreti Ibrahim, spremivši sofru iznio sve što bi imao u kući svojim gostima, i tako nikog ne bi pustio da ode gladan. Današnja sofra spremljena zahvaljujući ovim profesorima je ista ona kao što je bila kod Hazreti Ibrahima. Sada, uz želju da im ova sofra donese berićet sva ova spremljena jela jedemo zajedno sa ministrom uz lijep razgovor. Nakon tog odlazimo u Yunus Emre Institut gdje pijući vrući turski čaj uživamo u pogledu na Neretvu i Stari most. Ugošćuju nas gosp. Billur i gosp. Selma. Poslije čaja, povodom mevluda rođenja Muhammeda s.a.w.s idemo u džamiju.
9.11.2019.

Subota, kao da nebo plače za Starim mostom zbog rušenja koje se desilo na današnji dan.
Kako bismo obilježili godišnjicu pada Starog mosta, koji stoljećima spaja civilizacije i kulture, i čiji je najgori dan bio 9.11.1993. godine, po jakoj kiši sa kišobranima krećemo ka Starom mostu. Bez obzira na jaku kišu, svi stanovnici Mostara se slijevaju prema Starom mostu. Kako se približavamo mostu, jačina kiše postaje intezivnija opisivajući historijsku bol. Prisjećamo se tog nesretnog dana, taj crni dan opet oživljavamo u našim mislima i osjećamo se tužno. Odlazimo nakon skoka jednog mladića s mosta, koji se prepustio hladnim vodama rijeke Neretve, bez obzira na kišu.
Naša sljedeća stanica je muzej koji govori o historiji rata u Bosni, koji se nalazi preko puta Karađoz - begove džamije, koja je još jedno djelo Mimar Sinana. Muzej je jako impresivan. Svi naši prijatelji i ja još jednom smo prestrašeni onim što smo vidjeli u muzeju. Dok smo se užasavali gledaući slike na zidu, pokušavamo razumjeti stanje ljudi koji su preživjeli te prizore i bezdušno stanje onih nasilnika. Najkrvaviji rat naše bliže historije, pjesme sevdalinke napisane u ime Sarajeva te urušavanje svjetski poznatog mosta u Mostaru iz topovskih udara, 250 hilljada poginulih šehida lomi nam srce. Ne mogu se dugo otrgnuti uticaju muzeja. Tokom čitavog puta u mojoj glavi je rat, tragovi rata na zidinama Mostara prolaze mi kroz glavu.

Na ručak idemo u Blagaj. Nakon ručka na ovom prekrasnom mjestu kraj rijeke, stižemo do Tekije. Obilazimo mezar prvog šejha ove tekije hazreti Sari Salltuka, unuka od hazreti Ahmeta Jesevija i mislimo kako su ovi srdačni ljudi zaslužni za duhovno osvajanje Bosne. Na mjestu gdje je napravljena Tekija, na izvoru rijeke Bune, mjestu gdje se čiste srca, osjećamo unutarnji mir i smiraj.
10.11.2019 godine, u nedjelju rano krećemo za Stolac. Na ulazu u Stolac, na mjestu gdje se nalaze srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici, dočekala nas je naša profesorica historije, Amna Sefo. Od nje saznajemo da su Bošnjaci vezani za kršćanski bogumilski pravac, da su bogumili pripadnici pravca koji Isusa ne smatra Bogom, nego poslanikom, i temelji se na vjeri u jednog Boga. Saznajemo o načinu pozdravljanja bogumila i o njihovom društvenom životu, te šta znače znakovi na nadgrobnim spomenicima. Nakon toga posjećujemo bivšeg ministra nauke i kulture Federacije BiH, prof.dr. Fahrudina Rizvanbegovića u njegovoj kući. Slušati gospodina Fahrudina, koji posjeduje mnogo znanja o Turskoj, Bosni i Istanbulu nas čini jako sretnima. Ugodan razgovor sa njegovom intelektualnom ličnošću, čini nas izuzetno sretnima.

Uprkos Mithatovom insistiranju, ne želimo otići iz kuće gospodina Fahrudina. Imati ručak u bratskoj školi u Stocu, i ovdje vidjeti bivšeg ministra obrazovanja, Zlatka Hadžiomerovića i Anesa Hadžiomerovića nas čini jako sretnima. Za šutljivog i dubokoumnog gospodina Mustafu Hodžića i njegovo gostoprimstvo imamo samo riječi hvale. Gospodinu Mustafi uručujemo mali poklon i uz pratnju Amne i Anesa odlazimo u šetnju kraj Bregave, osjećajući ovu zaboravljenu svjetsku ljepotu. Počitelj je naša posljednja stanica za danas. Osmansko selo sa strmom padinom, koje se uzdiže od rijeke, sa kulom na vrhu je neprolazni gradski identitet. Počitelj je mirni gradić, koji je u prošlosti bio udaljen od vojnih snaga, i u kojem sada živi mali broj ljudi. Sa Počiteljem završavamo naše putovanje u Hercegovini.
11.11.2019 godine, u ponedjeljak se pozdravljamo s Mostarom. Tuga zbog rastanka od prijatelja opet se vrti u nama. Od Neretvinih vijugavih puteva nastavljamo pravo ka Sarajevu. Prvo posjećujemo mezar kralja mudrosti, Alije Izetbegovića, koji je dok je bio na bolesničkoj postelji rekao:“Kada umrem, ukopajte me među šehide, želim da budem zajedno s njima.“
Učeći Fatihu za kralja mudrosti, Aliju Izetbegovića, i sve naše šehide, napuštamo mezarje. Posjećujemo jednospratne dućane sa crvenom ciglom, historijske Baščaršije, onih koji su se u trgovačkom životu poznavali po lijepom ponašanju i iskrenošću. Saznajemo da je mnogo građevina na Baščaršiji vakuf Gazi Husrev-bega, dok je Gazi Husrev- begovo turbe nazvano po njegovom imenu. Namaz klanjamo u džematu. Poslije namaza od našeg brata Mithata saznajemo da se u džamiji svaki dan prouči hatma. U srcu čaršije koja je okružena džamijama koje podsjećaju na one u Istanbulu, nalazi se simbol Baščaršije i mjesto golubova, Sebilj. Prema vjerovanju, onaj ko popije vodu sa ove česme, obavezno će se vratiti u Sarajevo. I mi pijemo vodu sa baščaršijskog Sebilja, s namjerom da još jednom dođemo u Bosnu, i nastavljamo pravo za aeodrom.
I ovdje san završava.

Na kraju, kao zaključak; svako novo mjesto koje smo vidjeli u Bosni je kao bivša adresa neke druge katastrofe, neke druge boli i suza. Zbog toga se čovjek plaši i pita tu rijeku: “Kako nosiš sa sobom toliko boli, rata, i suza dok tiho i nesmetano tečeš?” Ne možeš, a da ja ne upitaš: “Da li nosiš bol na mjesta gdje ideš ?“
Dok postavljam ova pitanja, bosanskohercegovački lijepi čovjek se poistovjećuje s bosanskohercegovačkom lijepom geografijom i smatram da je odgovor skriven u toj geografiji. Bosanskohercegovačke rijeke me podsjećaju na krv koju je prolilo taj narod u ratu, te njihove suze i bol, čvrsti kameni mostovi koji su izgrađeni na obalama rijeka, opet, na snažna ramena bosanskohercegovačkog stanovništva, zelena priroda Bosne, plavetno nebo, planine, cvijeće i livade, te narod na čijem licu, uprkos tolikom bolu i suzama, ne nedostaje osmijeh, u srcu miliosti i u duši ljubavi. Sve ovo poistovjećujem sa Bosnom. Zbog toga neću moći, a da se pojedinačno ne zahvalim divnim ljudima iz Bosne. Prije svega, gospodinu Aliji, direktoru Srednje medicinske škole, ministru obrazovanja gospodinu Rašidu Hadžoviću, koji nas nije ostavljao same i koji nam je odvojivši svoje dragocjeno vrijeme pravio društvo, gospodinu Yunus Dillberu, direktoru Instituta Yunus Emre, Mithadu i Harisu, koji se nisu ni na trenutak odvajali od nas, gospođi Lejli čije je lice uvijek odavalo njenu tugu, radost i brige i čiju sam brižnost uvijek osjećao, gospođi Amni, koja je svojom požrtvovanošću svaki dan prelazeći put od 40 km provodila vrijeme sa nama do kasnih večernjih sati i opet se vraćala u Stolac, najslađim blizankama gospođi Madžidi i Ismeti, jednome od nas, doktoru Senadu, gospođi Senadi kojoj nije nedostajao osmijeh na licu i koja je neprestano brinula o nama, gospodinu Nihadu, mom saputniku koji mi je postavljao teška pitanja, gospođi Aidi sa kojom dugi period vremena nisam mogao razgovarati, ali koja mi je ostala urezana u sjećanje nasmijanog lica, gospođi Melihi koja ne priča puno, gospođi Sabini simpatične naravi i koja izvrsno govori turski, našoj sestri gospođi Šejli, gospođi Billur koja nas je ugostila i uposlenici Yunus Emre Instituta gospođi Selmi, prijateljima gospodinu Zlatku, Mustafi, Anesu i Husi koji mi prvi padnu na um kada se spomene Stolac, i svim drugim herojima, nastavnicima kojima ne znam ime, beskrajno se zahvaljujem u svoje lično i u ime grupe!

Još jednom smo ustanovili i shvatili zašto su, prvenstveno Ahmed-paša Hercegović i Mehmed-paša Sokolović u pošlosti odgojili toliki broj vezira i Bošnjacima povjerili osmansku vlast.

Divni ljudi, s vama je Bosna mnogo ljepša.
Allaha emanet.”