Oglasna tabla

utorak, 26 Novembar 2019 10:30

Bili smo na predstavi...

11.11.2019. godine učenici Srednje medicinske škole Mostar, zajedno s profesoricama Lejlom Juklo i Tanjom Avdić, posjetili su Narodno pozorište i imali priliku gledati predstavu “Što te nema”, posvećenu mostarskom pjesniku Aleksi Šantiću. Predstava donosi nesretnu ljubavnu priču Alekse Šantića i Anke Tomlinović, balkanskog Romea i Julije, ali i slike iz života pjesnika, kao i tadašnjeg Mostara.

U režiji Erola Kadića, a po tekstu Marijane Aracki, predstava je rađena kao koprodukcija Narodnog pozorišta Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta Republike Srpske, dok je SPKD Prosvjeta Gradski odbor Mostar izvršni producent.

 

Rođen 1868. u Mostaru, Aleksa Šantić je zauvijek sebe vezao za grad u kojem je živio veći dio života. Otac mu je umro rano, pa je značajan period djetinjstva proveo kod strica. Imao je dva brata, Jeftana i Jakova, i jednu sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba. Šantić je, kao dijete iz trgovačke porodice i sam završio trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Po povratku u Mostar, posvetio se književnom i društvenom radu.

Stvarao je u razmaku od dva vijeka i više nego drugi pjesnici tog perioda je povezivao idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom odrastanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. kada su i nastale njegove najljepše pjesme.

Šantić je volio više puta, jednu Zorku, jednu Eminu i Anku. Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinki. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, šadrvana.

Kako to često biva u životu jednog umjetnika - Šantić je volio baš onu koja mu nije bila suđena, Anku Tomlinović. Po Dučićevim riječima, i Anka je neizmerno voljela mostarskog romantika.

Anka je bila kćerka vlasnika fotoateljea Stjepana Tomlinovića, koja se doselila u Mostar. Aleksa je pratio svaki njen korak, sedio u dućanu čekajući da se pojavi kako bi joj se približio. Djelovala mu je kao priviđenje... Tajanstvena, sama, ili u pratnji mlađeg brata, šetala je popločanim ulicama Mostara okupirajući misli mladog Šantića. Viđali su se svakodnevno, i svakog puta bi se slučajno vidjeli, porazgovarali i prošetali. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je vidi. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primerke Goluba i Nevena, koje je redovno čitala i komentarisala. Pjesnik se kasnije prisjećao kako joj je prvi put izjavio ljubav. Napisao je pjesmu "Ako hoćeš". Baš njoj. Pjesma od pet strofa brzo se našla u Ankinim rukama.

 

"Ako hoćeš da ti pjevam

Onu tihu nojcu milu,

Razvij tvoju gustu kosu

Mirisavu meku svilu!"

 

Na njegovo iznenađenje, vratila mu je pjesmu bez ikakvog komentara. Potom se pozdravila i krenula niz ulicu, ostavljajući pjesnika začuđenim. A onda se okrenula, nasmijala i ozbiljno rekla: "A što se tiče onog ako hoćeš – hoću", i otrčala niz ulicu. Međutim, mala mostarska sredina nije umjela da prihvati ljubav imućnog Srbina i Hrvatice čiji je otac samo želeo veliki miraz i kuću u kojoj će biti finansijski zbrinut. Osuđena na propast, njihova ljubav je bila ispunjena svađama i raspravama između Alekse i njegove majke. Sve dok ga jednog dana majka nije dovela ispred ikone Svetog Nikole i zaklela: "Ako je dovedeš u kuću, ja ću vas mrtve dočekati. Crni pokrov će biti vaši svatovi".

Previše patrijarhalnosti u porodici Šantića i majčina kletva odvojili su ga od voljene žene.

Aleksa je prekinuo burnu vezu sa Ankom koje se sjećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije za starijeg čovjeka iz Zagreba i zauvijek napustila Mostar. Svatovi su tog dana prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao s prozora, plačući.

Njegova Anka je otišla za drugog, znao je da više nema čekanja na kraju Ćemalovića sokaka, i da više neće dolaziti ono djevojče čije su lokne skakutale dok ide, i davale joj neku posebnu draž. Nadao se Šantić njoj, duboko vjerovao dušom u to, i dušu mu je odnijela sa svadbenom povorkom.

Maštao je da se, kad njegova prva zbirka izađe iz štampe, vjenča sa Ankom, ali drugi čovjek je uzeo njenu ruku.

 

“O, nikad više, moja ruka
stisnuti neće tvoju ruku bijelu,
ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
kidaće jadi moju dušu cijelu…”

 

 

© 2013 Srednja medicinska škola - Mostar.
Design by grizovic.com