Oglasna tabla

subota, 02 Mart 2019 20:33

Sretan Dan nezavisnosti jedne nam jedine Bosne i Hercegovine!

Voljom većine građana, 29. februara i 1. marta 1992. godine izglasana je nezavisnost države Bosne i Hercegovine!

 

27. godina poslije, jedan od najvažnijih datuma u historiji Bosne i Hercegovine učenici i profesori Srednje medicinske škole Mostar obilježili su učešćem u svim manifestacijama koje su organizovane povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

 

- Okupljanje na Španskom trgu na kojem je izveden prigodan kulturno - zabavni program, nakon čega je uslijedila svečana promenada gradom.

 

53297085 2207104019620378 3961799729297227776 n

 

 

 - Učešće u svečanom maršu i defileu, od Trga Musala do brda Fortica. Svečano podizanje najveće zastave Bosne i Hercegovine uz intoniranje državne himne i prisustvo času historije.

 

 

          0 2019             53532445 304574266925675 4424877176097079296 n

 

 

- Polaganje cvijeća i odavanje počasti poginulim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine na mezarju Šehitluci.

 

 

53283497 763591344020809 8725063295448383488 n

 

 

- Učešće u svečanoj akademiji koja je održana u amfiteatru Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“, realizovanoj u organizaciji škola koje djeluju na području Sjevernog logora u Mostaru (Druga gimnazija Mostar, Srednja medicinska škola Mostar, Osnovna škola "Zalik", Karađoz-begova medresa, Srednja tekstilna i poljoprivredna škola Mostar,Univerzitet „Džemal Bijedić“, Mostar i Unija studenata pomenutog Univerziteta).

 

 

11

 

 

- Prisustvo svečanoj akademiji “Ja domovinu imam i u srcu je nosim”, u organizaciji Pedagoškog zavoda Mostar i IC štamparije. U čast obilježavanja Dana nezavisnosti raspisan je literarni konkurs na temu: “Kome u srcu ne živi domovina, taj je svugdje prognanik”. Hana Kara, učenica drugog razreda naše škole, zajedno sa Harunom Šunje iz Druge gimnazije, osvojila je treće mjesto na ovom literarnom konkursu. Čestitamo Hani i njenoj profesorici!

 

 

53248448 407316533405265 676262933130379264 n

 

 

Zahvaljujemo se našim učenicima i brojnim profesorima na, kao i uvijek do sada, dostojanstvenom predstavljanju naše škole.

Nadamo se da će ovakav način obilježavanja Dana nezavisnosti postati tradicija za buduće generacije mladih patriota.

 

 

Nagrađeni rad možete pročitati u nastavku.

 

 

Kome u srcu ne živi domovina, taj je svugdje prognanik

 

 

      Komešanje. Nešto glasniji razgovor nekolicine putnika trgnu me iz plitkog sna. Nisam bila sigurna kada sam zaspala. U sjedištu kraj prozora, kroz maglu sam se sjećala pređenog dijela puta. Najsavremenija rasvjeta, neotopljeni snijeg, veliki putokazi na svakih stotinu metara, tuneli pod austrijskim Alpama. Slike su se nizale pred očima. Zaključih, mora da sam zaspala u Sloveniji ili čak u Hrvatskoj. Protegnuh se i otvorih širom oči. Bosanska Gradiška, granični prijelaz.

      Početkom devedesetih moji su napustili Mostar. Nije im bilo važno kuda idu. Samo što dalje od bojišta, majčinih suza, besanih noći provedenih u podrumima i tog jezivog ambijenta za stvaranje krvavih prizora, tako su govorili. Poslije nekoliko promijenjenih boravišta uspjeli su se nastaniti u Munchenu. Gradu koji je prihvatio hiljade bosanskih izbjeglica. U početku su svi odudarali od lokalnog stanovništva. Navike, temperament, izgled. Sve je govorilo umjesto njih. „Ne pripadam tu!“ S vremenom su se počeli prilagođavati. Djeci su, uglavnom, davali bosanska imena. U kućama i na sijelima se pričalo bosanskim jezikom. Željno su iščekivali utakmice bosanskohercegovačke reprezentacije. Trudili su se, zaista jesu. Da ostanu ono što su bili njihovi djedovi i očevi. Ali, usput, negdje, izgubili su kompas. Bili su poput mornara koji mole za vjetar. Kad vjetar puhne, usmjeravaju svoja jedra čas u jednom, čas u drugom pravcu. Nedovoljno Bosanci i Hercegovci, nedovoljno Nijemci. Svačiji, a ničiji.

     S nama, djecom, bilo je drugačije. Dijelili smo igračke. Igrali smo se sa svima, bez razlike. Njemački jezik smo pričali bolje nego maternji. Roditelji su se trudili da pričaju s nama bosanski, makar kod kuće. Nije nam bilo jednostavno. Pronaći odgovarajuću riječ u trenutku, mijenjati padeže. Jedne subote, zazvonio je telefon. Pozivni iz BiH. Komšije nam javiše da se djed nije probudio. Naložio je vatru na svom bijelom šporetu, pogledao dnevnik na televizoru i zaspao. Ne do sabaha. Ovaj put za zauvijek. Upustila sam se u razmišljanje. Koliko je kilometara znao prepješačiti do radnog mjesta. Borio se. Mogao je napustiti svoju domovinu, proplanke iza rodnog kraja. Otići u bijeli svijet. Ostao je sa svojim narodom. Ima nešto u zavičaju, neka čudna emocija se budi. Ljubav ne zna biti racionalna ili čak umjerena. Ona je poput arterije koja krvari i boji zidove u crveno. Neke stvari ne uradimo jer nam je rano, neke jer je kasno. Neka pitanja nikad ne postavimo, jer se plašimo odgovora. A moglo je sve lakše, jednostavnije. „ Nije rješenje otići u bijeli svijet“; mislio je. "Preko granice, možda, jeste bolje, ali preko nije moje."

     Večer je obukla svoj tamni ogrtač kao da želi reći da osim mraka dolazi i hladnoća. Dženaza je prošla. Stigli smo. Stara kuća na osami. Dedina kuća. Praznina vlada zidovima prostorija. Dedo nije tu. Ipak, moje srce je toplo. Pomiješane emocije. Obuze me toplina kao kad te majka privije u svoje krilo. Majčinska ljubav je kao zrak.

Toliko nam je potrebna da je čak i ne primjećujemo. Što su tišine oko mene veće, to su buke u meni glasnije. Kad oči postadoše snene, ugasih lampu i zaspah snom pravednika. A neki unutrašnji glas šapuće: " Domovina, domovina!“

     Devetnaesti jedanaestog. Autobuska stanica. Povratak. Duboko uzdahnuh. Preko razglasa odjekuje posljedni poziv putnicima za Munchen. U ušima odzvanjaju točkovi kofera užurbanih putnika. Ljudi uvijek čekaju. Čekaju da prođe radni dan, čekaju toplije pa hladnije dane, bolje prilike, jedva čekaju javu koja sliči snovima... ali čekaju. I ja čekam da utihne tuga za dedom. Kroz otvoren prozor na krovu autobusa čula sam zvukove točkova pomiješanih sa ezanom negdje u daljini. Podne je. Začu se i prodorni zvuk crkvenog zvona. Ovdje i drača posjeduje neobično lijepu boju. To je Bosna. " Miriše drugačije“, pomislih. Njena ljepota postidi jutro, zbunjuje mjesečinu.

     Domovino, dala si mi, a da to nisam ni znala, najveće poklone. Ušla si u moj život da ga isplaniraš, da budeš jug mom sjeveru. Tišina mojoj buci. Smiraj mom drhataju. Ti si mi najveća inspiracija koja je ikad dotaknula moje dubine. Svemir si donijela u sebi i tako si postala svemir u meni. Moje sjećanje na tebe ne postaje stanovnik prošlog vremena. Hvala što si dio mog svijeta! I što sam, zahvaljujući tebi, naučila biti zahvalna. Daleko od očiju, od srca si na otkucaj.

Hvala ti, domovino moja!

Hvala!

 

Hana Kara

     

 

 

 

 

                                                                                                                         

© 2013 Srednja medicinska škola - Mostar.
Design by grizovic.com